Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.
Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.
Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.
Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.
Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.
Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.
Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.
Nema komentara:
Objavi komentar