Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obiInu ljetinu... Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom...
Na početku je sve bilo dobro... Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio:
To nije pravo... Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme... Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost... Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on potrebniji od mene..."
S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu...
Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli... Povremeno bi se budio od sna i govorio bi: "Ovo jednostavno nije pošteno... Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje... Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe... I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?" Tada bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svog brata... Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugoga s vrećom žita na leđima....
Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest... I kad su ljudi htjeli podići hram, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela, jer u mjestu nisu mogli naći svetije mjesto od toga...
Nema komentara:
Objavi komentar