Tu je razlika između povjerenja i vjerovanja!

Čovjek po imenu Džon je imao grupu drugova sa kojima je volio da odlazi u prirodu. Njihovi izleti su uglavnom bili vezani za šetnje, istraživanje novih predjela. Voljeli su da uživaju u netaknutoj prirodi i zbog toga su umjesto automobila koristili bicikle kao prevozno sredstvo.

Na jedan od izleta Džon je sa sobom poveo i Meri, mladu tinejžderku. U toku izleta naišli su na provaliju koju su mogli da pređu jedino koristeći čeličnu sajlu razapetu sa jednog na drugi kraj provalije. Svi osim Džona su bili razočarani, nisu vidjeli način kako da pređu na drugu stranu provalije. Džon, koji je nekada radio kao akrobata u cirkusu, se dosjetio da ispusti vazduh iz guma bicikla i saopštio preostaloj družini kako će biciklom preći na drugu stranu i vratiti se nazad vozeći po čeličnoj sajli.

Odmah je krenuo u izvršenje svoga plana. Družina je počela da ga bodri “To Džon! Samo naprijed! Mi vjerujemo u tebe!” Bodrenje je trajalo sve vrijeme dok se Džon prevezao na suprotnu stranu provalije i nazad. Kada se konačno vratio među družinu tapšali su ga po ramenu i čestitali na hrabrosti i vještini pri tome ne zaboravljajući da mu kažu kako su oni sve vrijeme vjerovali u njega.

A onda je Džon na njhovo zaprepašćenje upitao “A sada pošto ste vidjeli da mogu to da učinim ko će od vas da sjedne samnom na moj bicikl da ga prevezem na drugu stranu?” Prvo je nastala potpuna tišina a onda su stigli odgovori “Znaš Džon mi vjerujemo u tebe ali da ti se pridružimo je mnogo rizično.” Jedan za drugim su nalazili razloge sve dok Meri nije istupila ispred njih i rekla “Ja ću” i sjela na bicikl pored Džona.

I krenuli su. Zaprepašćena družina je dovikivala “Džon, previše je opasno! Rizikuješ život te djevojke! Kako se usuđuješ da je dovodiš u opasnost! I zbog najmanje nepažnje možete da se stropoštate dole! To je nečuveno, tako se igrati sa sudbinom!” i još mnogo toga. Kako bilo, Džon i Meri su se polako prevezli biciklom na drugu stranu provalije i bezbjedno se vratili nazad. Zaprepašćena družina je opkolila Meri i začuđeno je pitala :”Kako si se usudila da pristaneš na tako nešto, moglo je svašta da se dogodi!”

“Ja ne samo da vjerujem u njega, ja imam potpuno povjerenje u njega! On je moj otac.” odgovorila je Meri.

Vidite, to je razlika između povjerenja i vjerovanja. Povjerenje u Univerzum je taj presudni element koji će otvoriti vrata za sve lijepo i sve dobrobiti. Potpuno povjerenje je taj elemenat koje će učiniti da Zakon Privlačnosti počne da djeluje u našu korist. Jedino tada možemo da živimo život punim plućima.

Izaberite, sada, ono što je najbolje

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednog dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta to radiš?” – upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompirčiće koje ćemo iskoristiti za večeras. Krupnije i bolje krompire iskoristi ćemo kasnije.”

Otac se smješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir vratio nartag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir!”

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li ćemo biti takvi i u budućnosti.
Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje.

Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.

Mnogi se danas pozivaju na riječ hrabrost. Šta je to hrabrost, da li smo svi hrabri?! Ja znam ko se pokazao ka hrabar dječak, čovjek. Hrabrost se pokaže, i dokaže onda kada treba. O njoj se ne razmišlja. Tek kada to uradiš shvatiš vrijednost svoga čina.

Tako je jedan mali dječak pokazao svoju hrabrost. Da mali dječak. Imao je samo 5 godina. Njegova sestra se razboljela. Jedino je on mogao spasiti. On je bio njen eliksir. Pošto je bio suviše mal, ljekari su mu sve detaljno objasnili. Bila je riječ o transfuziji. Rekoše mu da njegova krv može da održi njegovu sestru. Da bude uvijek kraj njega. Pažljivo je slušao. Udahnuo je, pogledao sestru i rekao:

“Spreman sam. Ja trebam svoju sestru kraj sebe.”

Svi su bili sretni zbog te odluke. I tako, uvezoše njegovu sestru i njega u istu sobu. Staviše ih i počeše proces. A ponosni roditelji, pružali su im podršku. Bili su ponosni na svog dječaka. Dječak je samo gledao u svoju sestru. Primjetio je da se boja u njenim obrazim vraća. A toplina u njenim očima postaje sve veća i veća. Bio je sretan. Međutim, njegovo malo tijelo, poče da slabio. A kako je suviše bio mali…ni doktorove riječi nije dobro razumio, te drhtavim glasom prozbori:

“Hoću li odmah početi da umirem?”

Iako nije znao šta znači transfuzija, on je pristao na to. Želio je pomoći svojoj sestri. Ona mu je bila važna. Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.

Ne oklijevaj, baci se na posao i ostvari svoje ciljeve

Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.

Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.

Netko je rekao da se to ne može napraviti, ali on osmijehom odgovori da možda ne može, ali neće reći ne dok ne pokuša. Stoga se bacio na posao sa tračkom osmijeha na licu. Ako se i brinuo, to je skrivao. Počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo napraviti i učinio je to.

Netko mu se narugao: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i poceo raditi. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.

Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti.

Prava Vrijednost

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

LJubav Kakvu Želim

Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati.
Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga neko pregledati.

Stalno je pogledavao na sat. Odlučio sam da ga ja pregledam obzirom da nisam imao drugih pacijenata.

Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane.

Kada sam završio sve oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom.

Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni…

Odgovorio je da ona više ne zna ko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje.

Bio sam iznenađen i upitao ga: „A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna ko ste?“

Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: “Ona mene ne zna, ali ja nju znam…”

Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi:

“To je ljubav koju želim u svom životu.“

Istinska Ljubav nije fizička, ni romantična.

Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što će biti i što neće biti.

Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega; Oni će napraviti najbolje od svega što imaju!

Iskrenost Uvijek Pobjeđuje

Car je već bio u poodmaklim godinama i znao je da će uskoro trebati izabrati svog nasljednika. Jednog dana pozvao je sve mlade ljude svog kraljevska na sastanak.
Tada im je rekao:
“Vrijeme je da odstupim s prijestolja i izaberem nasljednika. Odlučio sam izabrati jednog od vas koji ste sada ovdje.”

Zatim nastavi:

“Svakome ću od vas dati po jedno sjeme. Posadite ga, zalijevajte, njegujte i vratite se tačno nakon godinu dana na ovo mjesto i ponesite sa sobom ono što ste uzgojili od tog sjemena. Prema onome što donesete, izabrat ću svog nasljednika.”

Kao i ostali, jedan je mladić  primio sjeme i, kad se vratio kući, uzbuđeno ispričao majci što se dogodilo. Ona mu je pronašla prikladnu posudu, a on je pažljivo posadio sjeme. Svakodnevno ga je zalijevao i budno pratio je li nešto izraslo.

Nakon nekoliko sedmica svi su mladići hvalisavo pričali o svojim biljkama, koje su izrasle u svoj svojoj ljepoti od sjemena koje im je dao car. Samo se njegovo sjeme nije ni pomaklo. Koliko god se trudio i koliko god posvećivao vremena i ljubavi sjemenu, ostalo je potpuno jednako. Prošlo je još nekoliko sedmica, ali je sjeme ostalo isto.

Dok su drugi zanosno pričali o svojim biljkama, mladić se osjećao potišteno i kao gubitnik. Prošlo je i pola godine, ali se nije ništa promijenilo. Počeo je sumnjati nije li nešto krivo učinio pa je tako ubio sjeme. Svi su imali velike biljke, dok on nije imao ništa. Ipak, i dalje se nadao kako će nešto izniknuti.

Konačno je došlo vrijeme da se ponovno sastanu s carem na dogovorenom mjestu. Svi su mladići donijeli biljke, na temelju kojih će car procijeniti kojega će izabrati za nasljednika, samo on nije imao ništa, odnosno imao je samo sjeme koje mu je dao car.  Osjećao se potišteno i nije uopće htio doći pred cara prazne posude, ali mu je majka savjetovala da ipak bude iskren i prizna što se dogodilo.

S mučninom u želucu gledao je sve one prekrasne biljke koje su uzgojili drugi mladići. Svi su mu se smijali kad su vidjeli njegovu praznu posudu.

Konačno je stigao i car. Pozdravio je mladiće i šutke je krenuo promatrati biljke. Mladić se sakrio što je dalje mogao.

– Prekrasne su vam biljke, – započe car. – Danas će jedan od vas biti izabran za sljedećeg cara.

Odjednom car opazi mladića i njegovu praznu posudu i reče svojim stražarima da ga dovedu preda njega. Mladić se prestravio. Pomislio je da će ga car dati ubiti.

Kad je stupio pred cara, svi su mu se mladići smijali, ali ne i car. On je bio iznimno ozbiljan, pa reče:

– Ovo će biti novi car!

Mladić je slušao s nevjericom i pitao se kako bi on mogao biti car kada nije u stanju uzgojiti ni obično sjeme.

Tada car nastavi:

– Prije godinu dana svima sam vam dao sjeme i rekao vam da ga posadite, zalijevate i njegujete, a onda mi nakon godinu dana donesete ono što ste uzgojili. Niste ni slutili da sam vam tada dao mrtvo sjeme iz kojega ne može niknuti nikakva biljka, a vi ste sada svi, osim ovog mladića, donijeli prekrasne biljke. Kad ste shvatili da vaše sjeme neće dati roda, jednostavno ste ga zamijenili drugim. Ovaj je mladić jedini bio hrabar i iskren i donio mi zdjelu s mrtvim sjemenom.

Zato će on biti sljedeći car.

Ja sam odgovorna SAMO za sebe.

Ja sam odgovorna SAMO za sebe. Rečeno mi je, i da, govorim to i sama sebi, pokušavajući čvrsto da se uvjerim u to. Uvijek kada mi neko nešto kaže sa strane, to traži svoje vrijeme da nađe do mene put, i počne da iz mene govori. Treba mnoge provjere da prođe, unutar mene. Da li želim u to da vjerujem?

U početku sam se opirala, osmijehom. Preteško mi je bilo shvatiti da imam zaista tako veliku odgovornost. Preteško mi je bilo postati odrasla osoba, pored ovog mog divljašnog dječijeg duha. Pored ovog djeteta u meni, koje izgleda, još nije spremno da sazre i da se za sebe zauzme.
Djeteta, koje je pomalo uplašeno i pomnogo zastrašeno šta će se desiti ako preuzme kormilo svog života, otpusti onaj dio suknje mame, koji ga vodi u sigurnost, i krene, svojim stopama ka odrastanju.

Djeteta, koje je pomalo usamljeno u tom svijetu, i ne želi tamo da ga pustim još. Kome još treba ljubavi, i još poštovanja da osjeti, kome treba još snage da prikupi, i još iskustva da stekne, da može da zakorači samo na put odrastanja.

A onda, kada sam shvatila, da se ta pomisao o mojoj odgovornosti samo za sebe ugnjezdila u mene, i postala odista dio mene, kada sam je dala svim svojih strahovima da se njome poigraju, postalo mi je jasno, šta treba dalje da činim.

Ono što treba dalje da činim jeste: Da uzmem sama ono što mi pripada, da se izborim za to, jer mi to niko nije ni dužan, niti će mi dati. Ne trebam se uzdati u ono što ja od drugih očekujem, nego trebam, jer zaslužujem, uzeti to što očekujem da mi drugi daju. Dati to sama sebi. Dati sebi da osjetim pravo na to.
Treba da stanem čvrsto, bez skrivanja, ispred svega od čega bih najradije pobjegla. Šta mi može biti?
Šta mi se može desiti, meni, odrasloj, šta se može desiti? I ako ne uspijem, u čemu je strašnoća toga. Samo ću, nakon što uvidim dokle sam prvi put uspjela, moći da drugi put popravim te sitne sputavajuće činioce. I poraz je sastavni dio života. Moraš ponekad dotaknuti i samo dno, da bi vidio da ne zaslužuješ ništa drugo osim vrha.
Treba da krenem na ono me čeka, da krenem već sada koračati. Niti ja, niti ono, koje čeka, nismo isti niti jednim danom koji prođe. Da krenem prema njemu, da vidim da li želim. Da krenem, i ostanem sa sobom, da vidim da li se mjenjam, i da li se ono pretvara u nešto što novoj meni ne treba.
Treba da izgradim oko sebe jednu nedodirljivu zidinu, koja će biti vrijedna svake moje odbrane. Jednu zidinu koja će biti moj ponos, na koju ću svakoga radog, ko je puštuje, popeti, da vidi, s kojih vrleti ja gledam svijet, i opet, kada vidi, vratiti na njegovo sigurno tlo.
I svako neka ostane iza moje zidine. Svako neka izgradi svoju, opet. I njegovu ću poštovati.
Svako neka svoju brani i neka se o svojoj stara. Sve ono što je moje blago ostat će samo moje. I ja ću je uređivati, i mnogo, mnogo raditi na njoj, da budem zadovoljna. Da JA budem zadovoljna. Nikome neću dati da uđe unutra, nego je samo sa zidina može i gledati. Nikome neću dati da se mješta u to kako treba da izgleda, jer on ima svoju malu ljepotu unutar zidine o kojoj treba da se brine.
I svakog ću vratiti samom sebi, jer, kao i ja svako je odgovoran SAMO za sebe.

Savjet – Ivo Andrić

Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosječnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvijek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precjenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savjet.

Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni lijevo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od svijeta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga djela.

Uvjeren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je željela da uradi i postigne.

Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.

Težite smjelo ka savršenstvu velikih djela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jeftinog samozadovoljstva i tašte veličine.

Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata.

Često pomišljajte da je život jači i svijet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.

Htjeti daleko i željeti mnogo, kad je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.

Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu.

Budite nepovjerljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj ocjeni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smjelo i gledajte daleko.

Pronikni u svoje misli: one ti najviše mogu reći o tome ko si ti

“Ko sam ja?” – upita mladić starca.

“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori starac. – “Objasniću ti jednom pričom.”

Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.

“To su tata i mama.” – misli nevino dijete.

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubica.

“Ko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli plemenit čovjek.

“Svako misli”, – zaključi starac – “zavisno od toga ko je on.”

Pronikni u svoje misli: one ti najviše mogu reći o tome ko si ti.

Ljubav je ono što preostane kada sagori zaljubljenost

Zaljubljenost je privremeno ludilo, ona eruptira poput vulkana i onda se povuče. A kada se povuče ti moraš da doneseš odluku. Moraš da shvatiš da li se vaše korjenje do te mjere međusobno ispreplelo da ti je rastajanje potpuno nepojmljivo. Jer to je ljubav.
Ljubav nije kad ostaneš bez daha, nije uzbuđenje, nije širenje vječne strasti. To je zaljubljenost, što je dostupno svakoj budali. Ljubav je ono što preostane kada sagori zaljubljenost, istovremeno umjetnost i srećna nezgoda. Oni koji istinski vole imaju korjenje koje ispod zemlje raste prema drugoj osobi i kada sav lijepi behar opadne sa njihovih grana shvate da su umjesto dva, postali jedno drvo.

Poprimite dječji smiješak i njegovu radost zbog malih stvari

Vi, veliki, poslušajte jednom djecu!
Predugo ste slušali stručnjake i funkcionere,
direktore i generale.
Predugo ste vjerovali u imetak i moć,
u napredak i oružje.
Sve se mijenja kad pogledamo djecu,
jer dijete otkriva ono što nas svijet sili da zaboravimo:
čudo svega što živi

Vi, veliki,
poprimite dječje oči
da biste život vidjeli drukčije.
Poprimite dječji san za izgubljenim rajem
Poprimite dječji smiješak
i njegovu radost zbog malih stvari.
Poprimite dječje srce
da vjerujete u ljudsku ljubav.

Nasmiješ li se djeci
ona uzvrate osmijehom.
Nasmiješ li se velikima, pitaju se:
Zašto se ovaj smije?

Stavljam ovo u Tvoje ruke

Jedna žena koja je izgledala poraženo, ušla je u trgovinu. Prišla je vlasniku trgovine na najponizniji način i pitala ga da joj da neke od namirnica. Nježno je objasnila da je njen muž vrlo bolestan i da nije sposoban za rad. Imaju sedmero djece i trebaju hranu.

Vlasnik trgovine izderao se na nju i grubo zatražio od žene da napusti njegovu radnju. Predočavajući potrebe svoje obitelji, rekla je: “Molim vas gospodine! Donijet ću vam novac čim prije.” On joj je odgovorio da joj ne može dati, jer nema račun otvoren u toj trgovini.

Stojeći pored kase, stajao je drugi kupac koji je načuo razgovor između ovo dvoje. Kupac je došao do trgovca i rekao mu da je spreman platiti sve što ova žena treba za svoju obitelj.

Trgovac vrlo ozbiljnim glasom upita, “Imate li listu onoga što vam treba?” Žena odgovori, “Da, gospodine.”. “U redu”, odgovori joj, “stavite vašu listu namirnica na vagu i koliko god pokaže vaga, ja ću vam dati namirnice jednake vrijednosti. ”

Ona je oklijevala trenutak sa spuštenom glavom. Onda je posegnula u svoju torbicu, uzela je papir i napisala nešto na njega. Onda je pažljivo stavila komad papira na vagu stojeći i dalje pognute glave.

Oči trgovca i kupca pokazivale su nevjericu dok su gledali vagu kako se spušta do krajnje točke i ostaje spuštena na jednoj strani.

Trgovac, stojeći uz vagu, okrenuo se polako prema kupcu i nevoljko rekao, “Ne mogu ovo vjerovati.” Kupac se nasmijao, a trgovac je počeo stavljati namirnice na drugu stranu vage da bi se izjednačila težina ne jednoj i drugoj strani.

On je nastavio stavljati namirnice, dok vrećica više nije mogla više držati. Trgovac je ostao tamo sa izrazom šoka.

Napokon, uzeo je komad papira sa vage, pročitao ga i ostao zapanjen. To nije bila lista namirnica za kupovinu. Umjesto nje bila je molitva koja je izgledala ovako:

“Dragi Bože, ti znaš moje potrebe i stavljam ovo u Tvoje ruke.”

Volite ljude

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima.

Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja.

Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.

Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

Ko nikada nije doživio neuspjeh nikada nije ništa ni pokušao

Nedavno sam od Stefana Glena čuo priču o slavnom naučniku iz područja medicine. Neki novinar ga je upitao zašto je on toliko kreativniji od prosječnih osoba. Šta ga je to toliko uzdiglo od svih drugih?

Odgovorio je da je, po njegovom mišljenju, uzrok tome događaj u njegovoj drugoj godini. Pokušavao je da dohvati bocu mlijeka iz frižidera, ali je bila klizava, pa mu je ispala, a sve se mlijeko prolilo po podu. Čitavo more mlijeka! Kada je mama ušla u kuhinju, umjesto da viče ili ga kazni, samo je kazala: “Roberte, kakav si veliki i prekrasan nered napravio! No, šteta je već učinjena. Želiš li da se poigraš u mlijeku prije no što ga počistimo?” To je i učinio.

Nakon nekoliko minuta mama je kazala: “Znaš, Roberte, svaki put kada učiniš ovakav nered, moraš ga i počistiti i sve vratiti kako je i bilo. Šta misliš da sada to učinimo? Uzećemo sunđer, peškir ili krpu. Šta bi ti najviše volio?” On je odabrao sunđer, pa su zajedno počistili nered. Mama je zatim rekla: “Znaš, ovo što smo vidjeli je propali pokušaj nošenja velike boce mlijeka dvjema malenim ručicama. Hajdemo sada u dvorište da napunimo bocu vodom i da vidimo da li možeš da otkriješ način nošenja bez prolivanja.” Maleni dječak je naučio da je to moguće ukoliko objema rukama uhvati bocu pri vrhu. Kakva divna lekcija!

Naučnik je dodao da je u tom trenutku shvatio da se ne treba bojati pogrešaka. Baš suprotno tome, naučio je da su pogreške samo dobra prilika za saznavanje nečega novog. To je i suština naučnih eksperimenata. Čak i ukoliko eksperiment “ne radi”, obično možemo da naučimo nešto vrijedno iz njega.

Nikada se ne stidi zbog toga što nisi uspio, jer ko nikada nije doživio neuspjeh nikada nije ništa ni pokušao.

Zaljubljen u ljubav

Kada bih imao jedan komadic života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,… i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.

Bože moj, kada bih imao sreće, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u čašu svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica…..

Bože moj, kada bih imao jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u Ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.

Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom.

Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi…

Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u načinu savladjivanja litica.

Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvijek.

Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem…

Hrabrost je snaga da napustimo poznato

Dva sjemena leže jedno pored drugog u plodnom tlu u proljeće.

Prvo sjeme kaže:

“Želim da rastem! Želim da pustim svoje korjenje duboko u zemlju ispod mene, i da poguram svoje izdanke kroz zemljinu koru iznad sebe. Želim da razvijem svoje pupoljke da bi objavili dolazak proljeća. Želim da na svom licu osjetim toplotu sunčevih zraka i na peteljkama blagoslov jutarnje rose.”

I tako je raslo.

Drugo sjeme kaže:

“Plašim se. Ako pustim svoje korjenje u zemlju ispod mene, ne znam na šta mogu da naiđem u tami. Ako se probijam kroz čvrsto tlo iznad sebe, mogu da oštetim tanane izdanke, šta ako otvorim svoje pupoljke, a puž pokuša da ih pojede? A šta ako počnem da cvjetam, a djete me iščupa iz zemlje. Ne, mnogo je bolje da čekam dok sve ne bude bezbjedno.”

I tako je čekalo.

Jedna koka koja je čeprkala po bašti, tražeci hranu, pronašla je sjeme koje čeka i odmah ga pojela. Život guta one koji se boje.

Peti Hansen

Hrabrost je snaga da napustimo poznato.

Paradoks našeg vremena

Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više – uživamo manje;

Imamo veće kuće, a manje porodice;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno,
smijemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno ležemo, ustajemo umorni, čitamo nedovoljno,
gledamo TV suviše. Molimo se rijetko.
Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo spoljašnjim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo da žurimo, ali ne i da čekamo. Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje. Težimo više kvantitetu,
a zaboravljamo na kvalitet.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijme raznovrsne hrane i loše ishrane.

Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podjeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se da kažete “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izlječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se da se držite za ruke i cjenite trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu. Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podjelite vaše dragocjene misli sa drugima.

Smijite se često, dugo i iskreno. Smijite se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

Džordž Karlin

Moderna civilizacija: A gdje ti je osmijeh!?

Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluho selo. Gluho, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluhi, već zato što su bili gluhi za ostatak svijeta.

Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena porodica. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge.

U njihovom govoru nisu postojale riječi kao: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima. Stanovnici tog sela rađali su se sa osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, sa usana im nije silazio taj široki osmijeh.

Muževi su im bili muževni, a žene – ženstvene. Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku. Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih. I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.

I stari i mladi, živjeli su u harmoniji sa Prirodom. Naveče bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama. Svako bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao sa njom. Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima. I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.

Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek i reče:

– Ja sam učitelj.

Svi se ljudi obradovaše pridošlici. I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu sa nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.

Učitelj je započeo sa svojim učenjem. No kako je vrijeme teklo, svi su počeli primjećivati kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjena sa nekom drugom djecom. Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih. Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli.

Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih. Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta.

Prošlo je nekoliko godina. Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio. Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom. Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima. Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka. Svako od njih izgubio je svoju zvijezdu na nebu.

Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjuteri, mobilni telefoni, iznikle auto-garaže. Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote.

A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, posmatrao je sve to sa ponosom i pomislio: U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPIO DA PRIKLJUČIM OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI.

Paradoks našeg vremena

Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više – uživamo manje;

Imamo veće kuće, a manje porodice;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno,
smijemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno ležemo, ustajemo umorni, čitamo nedovoljno,
gledamo TV suviše. Molimo se rijetko.
Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.
Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo spoljašnjim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo da žurimo, ali ne i da čekamo. Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje. Težimo više kvantitetu,
a zaboravljamo na kvalitet.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijme raznovrsne hrane i loše ishrane.

Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podjeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se da kažete “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izlječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se da se držite za ruke i cjenite trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu. Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podjelite vaše dragocjene misli sa drugima.

Smijite se često, dugo i iskreno. Smijite se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

Bilo bi dobro kad bi mladost znala što sve može, a starost mogla što sve zna

Jedan mladić se spremao za dodjelu diplome. Mjesecima se već divio sportskom automobilu koji je stajao u izlogu jednog auto-šopa. Znao je da je njegov otac bio u mogućnosti da mu priušti takav poklon te on zbog toga i reče ocu da je to auto sve što bi on htio kao poklon za diplomu.

Kako se dan dodjele diplome sve više i više bližio mladić je sve budnije pratio ponašanje svoga oca u nadi da će otkriti neki znak u vezi kupovine auta. Konačno je došao i dan dodjele diplome. Otac ga je pozvao u svoju radnu sobu. Rekao mu je koliko je ponosan na njega, koliko je sretan što je on njegov sin i koliko ga voli. Otac mu predade predivno upakovani paketi. Pomalo razočarano ali i znatiželjno primi mladić pruženi paket i poče ga otpakivati. Pred njim se ukaza knjiga u prelijepom kožnom povezu. Bjesan, povišenim glasom sin se obrati ocu: ”Ležiš na parama, a kupio si mi samo običnu knjigu!!!” Nakon tih riječi mladić baci knjigu, istrča napolje i još tog istog dana pobježe od kuće.

Prošlo je dosta godina. U međuvremenu je sin izrastao u uspješnog poslovnog čovjeka. Imao je divnu porodicu i prelijepu kuću. No svakim danom postajao je sve više svjestan činjenice da je njegov otac sada već prilično star čovjek i da bi možda trebalo da ga obiđe. Ali prije nego što je uspioo da ostvari svoju namjeru, stiže mu telegram kojim ga obavjestiše da mu je otac umro i da je svu svoju imovinu ostavio njemu.

Približavajući se roditeljskoj kući sve više ga je obuzimala tuga i grižnja savjesti. U očevoj radnoj sobi sjetio se njihovog posljednjeg razgovora…i sređujući tako potrebne papire pogled mu pade na knjigu u kožnom povezu koja je stajala na onom istom mjestu gdje ju je i bacio onoga dana kad je diplomirao. Sa suzama u očima poče listati stranice knjige zaustavljajući se na nekim stranicama.
U tom momentu ispade ključ iz koverte koja je bila prilepljena za zadnju koricu knjige. On podiže ključ za koji je bila zakačena kartica od autogaraže. Na kartici je stajalo ime garaže, tip auta i datum prodaje potvrđen pečatom. To je bio datum dodjele njegove diplome.

Bilo bi dobro kad bi mladost znala što sve može, a starost mogla što sve zna.

Pobjeđuju oni koji misle da to mogu

Dva malena prijatelja su se klizala na zaleđenom jezeru. Bez straha su uživali na ledu.Iznenada, se  na jednom dijelu jezera prolomio  led i jedan dječaćić  propade u vodu. Voda nije bila duboka, ali budući da je bilo hladno, ona se počela brzo stezati.

Iako se uplašio, drugi dječak je krenu da nađe kamen. Da pomogne svom prijatelju. Na obali jezera nađe jedan mali kamenčić i brže bolje se vrati kod prijatelja. Svom snagom poče da lupa o led, da mu pomogne. I uspio je. Led je pukao, a njegov prijatelj je bio spašen.

Ubrzo su stigli i vatrogasci, te začuđeno su pitali:
“Kako ti je to uspjelo? Kako si mogao tim malim kamenom i slabim ručicama razbiti tako debeli led?”

U tom momentu se oglasio neki starac:
“Ja znam kako je uspio!”
“Kako?” – upitaše  vatrogasci.

Starac je odgovorio:
“Nije bilo nikoga da mu kaže kako je to nemoguće.”

Ljudi se boje onoga što ne razumiju

U jednoj zemlji koja bijaše u ratu vladao je strašan i okrutan kralj. S ratnim zarobljenicima postupao je ovako: Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca, a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika. Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im:

“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.“


Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.
Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara:
Što je iza ovih strašnih vrata?


“Otvori, i pogledaj!” odgovorio je kralj.


Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!


Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:


“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego riskirati da otvore ova vrata!”

Djela su kad-kad važnija, i jača od riječi!

Djevojčica se upravo vratila iz komšiluka gdje je jednoj ženi tragično preminula osmogodišnja ćerka.

“Zašto si išla tamo?” – upita je otac.

“Da utješim komšinicu!”

“A šta si tako malena mogla da učiniš da je utješiš?”

“Sjela sam joj u krilo i plakala s njom!”



Djela su kad-kad važnija, i jača od riječi!

Dijagnoza: Kronično pozitivna

Sjetih se što mi je prije neki dan rekao moj dobar prijatelj i poslovni suradnik, ‘Vidiš Ingrid u Srbiji i Bosni se sreća i dobre emocije lako ‘prodaju’. Za Hrvate je to čisto preseravanje.’ Zamislila sam se nad tim riječima.

Bilo je jednostavno, snažno i inspirativno. I bolno. Kao kada sam prvi put zaplivala u moru. Nogice su mi još uvijek poštropljene sa soli, mokre i podatne. Pomislih, osjećaj slobode, nema bit šta drugo.

‘Dobar dan. Moje ime je Ingrid i ja sam ovisnica o pozitivnim mislima. Dobar dan Ingrid.’

Zvuči poznato? Da, ako ste liječeni alkoholičar, ovisnik o seksu ili nekom drugom opasnom poroku. Za sve druge – nepoznanica. Kako sam oboljela? Ne znam, ali znam da još uvijek ‘bol bolujem‘…

Ovo je mojih sedam puteva do izlječenja, čitaj shvaćanja ove rijetke bolesti.

Kada sam shvatila da sam ovisinica o pozitivi? Istoga dana kada sam prestala glumiti žrtvu i uzela život u svoje ruke, u ovom slučaju u svoju glavu. Isprva je bilo jako teško i obeshrabrujuće. Bila sam bijesna. Ljuta na cijeli svijet. Najteže je ono što nam je nepoznato i strano. Naučila sam se boriti s tim osjećajem. Bijes je postao lanjski snijeg a zamijenio ga je tropsko-vreli oprimizam. Priznajem, to je bio lakši dio. Onaj teži je bio uvjeriti ljude da sam i dalje ona ista, ‘normalna’ cura koju poznaju.
Kako su ljudi reagirali na moju ovisnost? Podijeljeno. Hejteri su i dalje rigali vatru,a skeptici su i dalje živjeli u oblaku skepse… a ovi treći? Oni su blijedo gledali. Kaotični svijet u kojem egzistiram ne dopušta mi da dišem iz dubine pluća već iz plitkih škrga, pa me sve jače i jače povlači u svoj vrtlog. Ne znam zbog čega im toliku prijetnju predstavlja jedan bezazleni osmijeh djevojke iz grada na Rječini? ‘Tko si ti da se toliko cerekaš? Otkuda ti pravo biti toliko pozitivna? I još pišeš o tome? Blatiš književnost, knjige, nauku… dobro znaš da ona mora biti teška, mračna, negativna. Nedodirljiva. I ti moraš biti takva ako se želiš zvati piscem. Shvati to mala. Nema mjesta za takve poput tebe! Odi dalje i traži svoje mjesto pod suncem negdje drugdje….
Pitam se pričaju li oni još uvijek o književnosti ili o sebi? Izgubila sam se putem. I to u zemlji u kojoj su ljudi na rubu gladi (prije bi rekla na rubu pameti), u zemlji u kojoj su ljudi podijeljeni poput razlomka, u kojoj se budućnost nazire tek na jumbo plakatima? Daj se urazumi! Budi realna! Odrasti! Viče mali demon u mojoj glavi. Još jedna u nizu zabluda za mase. Mase željne krvi, gladi, tuge… Mala, aj se ti lijepo probudi iz tog sna, spusti se lijepo na zemlju i vrati se otkud si došla.

No way… DANAS MI SE INATI…

Kako se manifestira moja ovisnost? Višestruko. Izaziva lančanu reakciju pozitivnih vibracija, stvara ugodan čak i enfatičan osjećaj u tijelu. Diže puls, ubrzava krvotok. A diže i živce pojedincima koji se nađu u blizini. Zanimljivo za gledati. U nekim trenucima može doći i do laganih grčeva u tijelu, a naročito u predjelu trbuha i mišića na licu. Na trenutke čak mogu poteći i suze. Za one najokorlije pozitivce. Svrha: upozorenje.
Što je uzrok ovisnosti? Dugogodišnje  životarenje unutar vokabulara ‘ne mogu’ ‘neću’ ‘ne želim’ ‘ne da mi se’. Sučeljavanje sa negativitetima unutar životnog ringa. Borba s ovisnicima o rutini, monotoniji, kaosu, mržnji, samoprijeziru, itd… Da ne nabrajam više, zaboljela me ruka.
Koja je posljedica? Malo drugačiji život koji uključuje prihvaćanje sebe. Eh da, i svoje bezazlene i glupaste, ničim izazvane plime pozitivnosti.
Postoje li nuspojave? Naravno. Poplava neslućenih razmjera. Ima ih bezbroj. Najgora od sviju je da je ova bolest neizlječiva, a pritom može biti prenosna. Jednom kada vas napadne ne pušta kao bijesni pitbull. Grize do kostiju.
I za sam kraj- je li pronađen lijek? Nažalost nije. Lažem, jest ali nije pušten na tržište.
U povjerenju – ovaj se lijek može dobiti bez recepta. Kako biste postigli najbolji terapijski učinak, tablete moraju se uzimati u skladu s uputama o lijeku koje ne postoje. Znači, samoinicijativno i prema potrebi. Čuvajte uputu o lijeku, možda ćete je trebati ponovno pročitati. Zatrebate li bilo koju dodatnu informaciju ili savjet, nikako je nemojte zatražiti od ljekarnika.

Sad  za ozbiljno. Pitanje koje se postavlja nakon uspostavljene dijagnoze jest – zašto se tako panično bojimo pozitivnih ljudi? Pozitivni ljudi nisu bijesni psi, niti očajni ljubavnici, ni najmanje nisu agresivci. Samo su malo ludi i bedasti. Potpuno bezazleni čini se.

…

Naposljetku, kada sam shvatila da je životna slagalica protuprirodno prevagnuala  u krivu stranu – stranu negacije i da se više nemam s kime ‘klackati‘ brže bolje sam pobjegla i svoje mjesto za igru potražila negdje drugdje…

Against all odds…

Postoji jedna knjiga, zove se ‘Why we worry’ koja objašnjava da svi sadržaji kojima smo svakodnevno bombardirani iz medija direktno utječu na naše raspoloženje, osjećaje i psihu. Pa to bi bilo gotovo sve. Ma to sam znala i bez te knjige. Prestajem čitati. Ako je tako ljudi moji mi smo u j**** banani. Manite se medija. I loših vijesti.

Stvorite svoj tv program koji ne uključuju crnu kutiju niti daljinski upravljač.

Kažete mi da sam glupa ako se stalno smješkam? Ako sam ljubazna i i tražim dobro u svemu? Niste u pravu. Ja nisam glupa.

Ja sam najgluplja žena na svijetu.

Ingrid Divković

Ne sudi, ne uzdiži se, budi čovjek i voli ljude

Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, ulazi u avion i doznaje da bi trebala sjediti pokraj jednog afroamerikanca.

Vidno uznemirena pozove stjuardesu.

Stjuardesa : – U čemu je problem, gospođo?

Bijela žena: – Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!

Stjuardesa: – Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjeriću ima li koje slobodno mjesto.

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
– Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.

Prije nego je gospođa uspela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
– U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.

Zatim se okrene njenom suputniku i reče:
– Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoj ručni prtljag i premjestite se u prvu klasu.

Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.

Jednom prilikom kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase. A on je odgovorio je: „Ljudske!“.

Ne sudi, ne uzdiži se, budi čovjek i voli ljude.

Pozitivna priča: Pronađi razlog da budeš zadovoljan

Džoi je najstariji od šestorice braće. Godine su im u opsegu od 21 do 42. Njegova porodica nikada nije imala puno novca, i najstarija braća su odrasla u skromnim uslovima. Kada su završili srednju školu, Džoi i još dvojica od starije braće su se zaposlili. Kada su trojica najmlađe braće završili srednju školu, oni su otišli na koledž. Starija braća
su osećala kao da su nešto propustili.

Pošto finansijska podrška ne bi bila dovoljna, oni i nisu imali šansu da dobiju više obrazovanja. Ako se upoređuju sa mlađom braćom, Džoi i starija braća mogu da osete razočaranje i ljubomoru. Mogu da pitaju „Zašto su oni dobili priliku a ja ne?“

Ali ako se porede sa mnogim drugovima iz generacije, ljudima koji su imali slične uslove, onda braća vide da imaju više nego većina njihovih prijatelja, u smislu toga koliko su zadovoljni poslom i vrednostima iz porodičnog života.

Naravno, Džoi ne bi ništa bio bolji da je mlađoj braći uskratio mogućnosti. Ali, još se uvek oseća loše kada sebe poredi sa njima.

Rešenje je – ne praviti takvu vrstu poređenja. Mlađa braća su odrastala dve decenije kasnije, u drugačijem svetu i u pogledu
porodice. Umesto da se osete razočaranima zbog ovakvih poređenja, Džoi i starija braća će se osećati dobro, i zbog svoje mlađe braće i sebe, ako su im poređenja realističnija – sa onima koji su bili suočeni sa sličnim izazovima kao i oni.

Velikoj grupi učenika je data zagonetka da bi je rešavali. Istraživači su upoređivali zadovoljstva kod onih koji su je brzo rešili i onih sporijih. Učenici koji su brzo rešili zagonetku i upoređivali se sa  najbržima izašli su nezadovoljni sobom. Učenici koji su sporije rešavali zagonetku, a poredili se sa najsporijima, izašli su vrlo zadovoljni sobom i težili ingnoranciji „brzo-rešavajućih“ učenika.  Lyubomirsky and Ross 1997

Pitao jedan čovjek mudraca: “Kako ću znati da me žena zaista voli?” Ovo je odgovor…

Pitao jedan čovjek mudraca: “Kako ću znati da me žena zaista voli?”

A mudrac mu odgovori: “Ako bude radila 14 stvari, budi uvjeren da te voli.”

Muž upita: “A koje su to stvari?”

Mudrac odgovori:

– Ako voli tvoje ponašanje… i voli onoga ko tebe voli
– Da se ne ljuti ako joj se protiviš u mišljenju/ako tvoje mišljenje bude suprotno od njenog
– Ako je pogodi tvoja ljutnja ili tuga
– Ako, zbilja, stalno pokušava naći teme za razgovor s tobom
– Ako te pita za savjet kad bi god pokušala da nešto učini ili da preduzme neku odluku
– Ako se obraduje tvom poklonu bez obzira koliko bio skroman
– Ako ti pokušava biti podrška ili se ponudi da uradi nešto od tvojih obaveza
– Ako je zabrinjava tvoje odsustvo
– Ako želi da uradi sve što će te zadovoljiti i ne ponavlja ono što će te naljutiti.
– Ako joj ne smeta tvoj slabi prihod
– Ako podnosi bol radi tebe
– Ako pokušava da bude dio tvojih ideja i zanimanja i pokušava ući u tvoj svijet i doći do tvojih interesovanja i tvog posla.
– Ako se ne srami tvog posla bez obzira koji je
– Kada ti pomaže u dobrim djelima

Poučna priča: Provedite više vremena sa najbližima

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i našao svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

SIN: ‘Tata, smijem li te nešto pitati?’

OTAC ‘Da, naravno, reci, što je?

SIN: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’

OTAC: ‘To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?’ kaže gnjevno.

SIN: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?’

OTAC: ‘Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.’

SIN: ‘Oh,’ dječak odgovori, spuštene glave.

SIN: ‘Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?’
Otac je bio bijesan ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!’
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja…kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?’
Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio:

Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara…stvarno ne pita često za novac…
Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.
‘Jesi zaspao, sine?’, upitao je.

‘Ne, tata, budan sam” odgovori dječak.

‘Razmišljao sam…možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.’
Dječak se uspravio, smiješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’, poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.

Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’, planu otac

‘Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.’, odgovori dječak.

‘Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.”

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjetite se podijeliti tih 50 dolara s nekime koga volite.

Poučna priča: o slijepom čovjeku

Jednog dana, jedan slijepi čovjek sjdio je na stepenicima jedne zgrade, sa šesirom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo:

“Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za
reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajuci da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.

Savio se da bi mu pružio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu,uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.
U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajuci da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića i novčanica.

Slijepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i šta je to mogao napisati.

Našta će prolaznik odgovoriti:

“Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na
drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi.

I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno
glasio:

“Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”.

Promjeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće

Poučna prica: Zašto žene plaču

Dječak upita svoju majku: “Zašto plačeš?”

“Zato što sam žena” – odgovorila mu je.
“Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikada i nećeš.”
Kasnije je upitao oca: “Zašto mama plače bez ikakvog razloga?”
“Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što mu je otac znao reći.
Dječak je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Na kraju je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
“Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”
Bog odgovori:
“Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju porodicu u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njeno dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove greške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njenu snagu i odlučnost da stalno bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.
To je samo njeno na korištenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njenom tijelu, ili u načinu na koji se češlja.
Ljepota žene mora se vidjeti u njenim očima, jer to je ulaz u njeno srce – mjesto gdje stanuje ljubav.”

Evo zašto je ona tako lijepa: Ima 39 godina i obratila se svim ženama svijeta

Bilo mi je potrebno 39 godina da to shvatim, i sada kad sam konačno svjesna toga, morala sam to podijeliti s vama, napisala je jedna kolumnistica

Jedna majka, kolumnistica i žena s punih 39 godina otkrila je bit ljepote kojoj sve žene tako uporno teže. Njenu priču prenio je Huffington Post:

“Otkrit ću ti jednu veliku tajnu: Danas si jako lijepa!

Bilo mi je potrebno 39 godina da to shvatim, i sada kad sam konačno svjesna toga, morala sam to podijeliti s vama.

Evo kako sam to shvatila:

Dok se pripremam da zakoračim u četrdesetu godinu života, voljela bih da sam tek napunila trideset. S punih trideset imala sam 10 kilograma manje nego sad. Nisam imala bore na licu, podbradak, niti sam na Googleu pretraživala riječi poput “botoks”. Kupovala sam stvari na dječjem odjelu.

Kada sam imala trideset, bila sam lijepa, ali to nisam znala.

Bila sam fokusirana samo na one negativne stvari – onih pet kilograma viška, grudi koje su se nakon dojenja počele opuštati i trbuščić koji mi je ostao nakon trudnoće.

Željela sam da ponovo imam dvadeset.

Kada sam imala dvadeset godina, bila sam 10 kilograma mršavija, sa zategnutim trbušnjacima i bedrima, grudi su mi bile pune i čvrste, i nisam ni pomišljala na to da se na guzi mogu imati rupice, i zadovoljno sam nosila bikini.

Kada sam imala dvadeset, bila sam prelijepa, ali to nisam znala.

Bila sam fokusirana samo na one negativne stvari – uspoređivala sam se s curama koje su bile mršavije i ljepše od mene, imale ljepšu kožu i prirodno plavu kosu. Željela sam biti kao one.

Sada kada sam na pragu četrdesete, gledam svoje fotografije sa 30 godina i vidim jednu prelijepu ženu. Gledam svoje fotografije sa 20 godina – vidim jednu predivnu djevojku.

Sada znam da kada sa svojih 50 godina budem gledala svoje slike sa 40, vidjet ću jednu lijepu ženu.

Što to znači?

Znači da sam i danas lijepa. Baš kao i ti! “

Pokreni se, čovječe

Jedan mladić reče svom duhovnom učitelju: “Učitelju, savjetovao si me da stalno ponavljam u mislima ‘Ja želim radost u svome životu!’.

Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. I dalje sam jednako usamljen i nesretan kao što sam bio i prije. Što mi je činiti?“

Mudri učitelj tiho položi ispred mladića predmete koji su mu se našli pri ruci – kašičicu, čašu i svijeću – i upita ga:

– “Reci mi, što bi želio imati od ovih predmeta?”

– “Kašičicu” – odvrati mladić.

– “Izgovori to sada pet puta.” – zatražio je starac.

– “Ja hoću kašičicu. Ja hoću kašičicu…” – ponovi učenik pet puta.

– “Eto, vidiš”, reče mu učitelj, “možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašičicu, ali je nećeš imati ukoliko se ne pokreneš i ne uzmeš je. Samo riječi nisu dovoljne, pokreni se i poduzmi nešto!

Poučna priča o jednom dječaku: Riječi i djela trebaju biti jedno

Poučna priča o jednom dječaku:

Bio jednom jedan dječak koji je volio jesti slatkiše, pa ih je stalno tražio od svog oca. Njegov otac bio je siromašan čovjek, i nije uvijek mogao pribaviti slatkiše za svoga sina. Ali mali dječak to nije shvatao, i stalno je tražio slatkiše.

Dječakov otac često je razmišljao kako da zaustavi dijete da ne traži tako mnogo slatkiša. U to vrijeme u blizini je živio jedan mudrac. Dječakovu ocu je sinula ideja. Odlučio je da povede dječaka tom mudrom čovjeku, ne bi li ga on upio nagovoriti da prestane stalno tražiti slatkiše.

Dječak i njegov otac uputili su se tom čovjeku. Kad su stigli do njega, otac mu reče: “Dobri čovječe, bi li zamolio moga sina da prestane tražiti slatkiše koje ja ne mogu da mu pribavim?” Kako je ovaj mudrac i sam volio slatkiše, nije mu bilo lako. Mislio je kao da postupi. Na kraju je odlučio da predloži ocu da ponovo dovede sina sljedećeg mjeseca.

Za to vrijeme mudrac je potpuno prestao jesti slatkiše. Kad su dječak i njegov otac, nakon mjesec dana, ponovo došli, mudrac reče dječaku: “Moje drago dijete, hoćeš li prestati tražiti slatkiše koje ti otac ne može priuštiti?”

Od tada, dječak je prestao tražiti slatkiše.

Dječakov otac upita ovog mudrog čovjeka: “Zašto nisi molio moga sina da prestane tražiti slatkiše kada smo ti dolazili prošlog mjeseca?”

Mudrac odgovori: “Kako da tražim od dječaka da odjednom ostavi slatkiše kada ih i ja sam volim? Pa ipak tokom prošlog mjeseca prestao sam ih jesti.”

Lični primjer mnogo je snažniji od samih riječi. Ako od nekog tražimo da nešto učini, mi to i sami također moramo činiti. Mi ne trebamo tražiti od drugih da čine ono što sami ne činimo.

Poučna priča o jednom dječaku: Riječi i djela trebaju biti jedno

Poučna priča o jednom dječaku:

Bio jednom jedan dječak koji je volio jesti slatkiše, pa ih je stalno tražio od svog oca. Njegov otac bio je siromašan čovjek, i nije uvijek mogao pribaviti slatkiše za svoga sina. Ali mali dječak to nije shvatao, i stalno je tražio slatkiše.

Dječakov otac često je razmišljao kako da zaustavi dijete da ne traži tako mnogo slatkiša. U to vrijeme u blizini je živio jedan mudrac. Dječakovu ocu je sinula ideja. Odlučio je da povede dječaka tom mudrom čovjeku, ne bi li ga on upio nagovoriti da prestane stalno tražiti slatkiše.

Dječak i njegov otac uputili su se tom čovjeku. Kad su stigli do njega, otac mu reče: “Dobri čovječe, bi li zamolio moga sina da prestane tražiti slatkiše koje ja ne mogu da mu pribavim?” Kako je ovaj mudrac i sam volio slatkiše, nije mu bilo lako. Mislio je kao da postupi. Na kraju je odlučio da predloži ocu da ponovo dovede sina sljedećeg mjeseca.

Za to vrijeme mudrac je potpuno prestao jesti slatkiše. Kad su dječak i njegov otac, nakon mjesec dana, ponovo došli, mudrac reče dječaku: “Moje drago dijete, hoćeš li prestati tražiti slatkiše koje ti otac ne može priuštiti?”

Od tada, dječak je prestao tražiti slatkiše.

Dječakov otac upita ovog mudrog čovjeka: “Zašto nisi molio moga sina da prestane tražiti slatkiše kada smo ti dolazili prošlog mjeseca?”

Mudrac odgovori: “Kako da tražim od dječaka da odjednom ostavi slatkiše kada ih i ja sam volim? Pa ipak tokom prošlog mjeseca prestao sam ih jesti.”

Lični primjer mnogo je snažniji od samih riječi. Ako od nekog tražimo da nešto učini, mi to i sami također moramo činiti. Mi ne trebamo tražiti od drugih da čine ono što sami ne činimo.

Poučna priča: Nije slijep onaj koji ne vidi

Bila jednom jedna djevojka koja je sebe mrzila zato što je bila slijepa.

Mrzila je svakoga osim svoga voljenog momka, koji je uvijek bio uz nju. Rekla mu je: “Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe!”

Jednog dana neko donira par očiju za nju. Kada je operacija završila i kada su joj odstranili zavoje, mogla je sve vidjeti uključujući i svoga momka.

On je upita: “Sad kad vidiš cijeli svijet, hoćeš li se udati za mene?”

Ona ga pogleda i uoči da je on slijep! Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala.

Sama pomisao da bi ih morala gledati čitav život ju je natjerala da odbije da se uda za njega.

On ode u suzama i nekoliko dana kasnije joj napiše pismo: “Dobro čuvaj svoje oči, dušo moja, jer prije nego što su postale tvoje –  te oči su bile moje!”

Eto kako ljudski mozak najčešće radi: Rijetko se ko nakon nekog vremena sjeti kakav je život bio prije, ko je bio uvijek tu uz nas u najtežim situacijama…

I danas :

– Prije nego kažeš neku ružnu riječ, sjeti se onih koji ne mogu govoriti.

– Prije nego se počneš žaliti na okus hrane, sjeti se onih koji nemaju šta jesti.

– Prije nego se počneš žaliti na svoga muža/ženu, sjeti se onih koji mole Boga da im podari voljenu osobu.

– Prije nego se požališ na život, sjeti se onih koji su rano ostali bez svojih života, koji su umrli prerano.

– Prije nego se požališ na svoju djecu, sjeti se onih koji koji žele djecu, ali ih ne mogu imati.

– Prije nego se počneš svađati s onim koji nije pomeo ili počistio kuću, sjeti se onih koji žive na ulici.

– Prije nego počneš osuđivati nekoga, sjeti se da niko nije bezgrešan.

– I na kraju, kada te loše misli počnu bacati u depresiju, ti nabaci osmijeh na svoje lice i kaži još sam živ, još sam tu, i zahvali Bogu na svemu.

Indijska priča o ljubavi će vas natjerati da stvari posmatrate drugim očima

Kada je Stvoritelj završio sa stvaranjem muškarca, bio je svestan da je iskoristio sve sastojke, koji su mu bili na raspolaganju. Nije bilo više ničega trajnog, stabilnog, čvrstog od čega bi mogao stvorit i ženu.

Stvoritelj je dugo vremena razmišljao i na kraju uze: mesečevu puninu, savitljivost vinove loze i treperenje trave, vitkost trstike i cvetanje cvetova, lakoću listića i svetlost sunčevih zraka, plačljivost oblaka i nestalnost vetrova, zečju plašljivost, paunovo šepurenje, mekoću ptičjeg perja i tvrdoću dijamanta, slatkoću meda i okrutnost (ljutinu) tigra, žar vatre i hladnoću snega, brbljivost papagaja i pev slavuja, dvoličnost lisice i vernost majke lavice. Pomešavši sve te netrajne elemente, Stvoritelj stvori ženu i dade je muškarcu.

Nakon sedmicu dana dođe muškarac i reče:

– Gospode, stvorenje koje si mi dao jako me unesrećuje. Toliko govori i tako me nemilosrdno muči da ne mogu predahnuti. Hoće da se neprestano brinem oko nje i tako gubim vreme. Plače za svaku sitnicu i živi besposleno. Došao sam da Ti je vratim, jer ne mogu s njom da žiivim.

– Dobro – odgovori Stvoritelj i uze je natrag.

Nakon sedmicu dana vrati se muškarac i reče:

– Gospode, od kad sam vratio ono stvorenje, život mi je postao tako prazan. Stalno mislim na nju – kako je plesala i pevala, kako me je ispod oka gledala, kako me je zadirkivala i kako se naslanjala na mene. Bila je tako lepa i tako nežna u dodiru. Obožavao sam da slušam njen smeh. Molim Te, vrati mi je natrag.

– Dobro – odgovori Stvoritelj. I muškarac je opet uze k sebi.

Nakon tri dana opet dođe i reče:

– Gospodine, ne razumem i ne znam to objasniti, ali nakon svih mojih iskustava s onim stvorenjem, došao sam do zaključka da mi pravi više problema nego radosti. Preklinjem Te, uzmi je natrag! Ne mogu s njom da živim!

– Ali ne možeš živeti ni bez nje – odvrati Stvoritelj.

Zatim se okrenu leđima do muškarca i nastavi svoj posao.

Muškarac sav razočaran reče: „Što da radim? Niti mogu da živim s njom, a ni bez nje!“

Ljubav je osećaj koji treba učiti.

To je napetost i ostvarenje.

To je velika čežnja i neprijateljstvo.
To je radost i bol.

Nema jednoga bez drugoga.

Sreća je samo deo ljubavi – onoga što treba naučiti. Patnja takođe spada u ljubav. Ona je tajna ljubavi, njena lepota i njen teret. Ljubav je osećaj koji treba učiti.

Loše navike

Bio jednom jedan bogataš koji je zamolio nekog mudraca da pokuša sprečiti njegovog sina od upadanja u loše navike.

Stari mudrac na prvom sastanku povede momka na šetnju kroz baštu, te iznenada zastade i zamoli mladića da iščupa jednu malu biljku pored puta.

Mladić uze biljčicu sa svoja dva prsta i izvuče je iz zemlje bez problema zajedno sa korenom. Nakon nje mudrac mu reče da iščupa nešto veću biljku koju mladić opet bez problema izvuče iz zemlje.

“Iščupaj sada onaj grm tamo.” – reče starac. Mladić se već zajapurio od napora, ali nakon nekog vremena je uspeo da iščupa i taj grm. Na kraju mu mudrac reče da iščupa obližnje drvo. Mladić je pokušavao i pokušavao, ali na kraju sav u znoju reče: “To je nemoguće!”

“Tako je i sa lošim navikama.” reče starac. “Kada si mlad, lako ih je ukloniti, ali kada ostariš i kada loše navike puste korene, gotovo ništa ih ne može ukloniti u potpunosti.”

“Ne čekaj da loše navike puste korene u tvojoj duši, napusti ih dok još uvek imaš kontrolu nad njima ili će one preuzeti kontrolu nad tobom.”

Pismo Koje svaka žena treba da proćita: Tata objašnjava ćerki šta je prava Ljepota!

Tata jedne devojčice pismima je priprema za surovi i površni svet reklama, podsećajući je da je prelepa i izvrćući fraze kojima se prodaje proizvod koji krije istinsku žensku lepotu – šminka.

Otac jedne četvorogodišnje devojčice piše svojoj najdražoj devojci na svetupisma koja planira da joj jednog dana, kada za to dođe vreme, pročita, ali on piše i svim ženama koje žele da čuju reči jednog oca. On podseća da niko ne sme i ne može da definiše istinsku lepotu žene, ali da će mnogi to pokušati da učine, prenosi Yumama.

Svestan prave i prirodne lepote svake žene, on ne želi da njegova ćerka jednog dana zamaskira svoje lice i šminkom menja svoj izgled jer su joj drugi rekli da joj je to neophodno. Zato vredno radi na tome da se ona ne pokori tipičnoj predstavi žene koju mediji nude i, iako smatra da je pred njim veliki posao, veruje da će uspeti.

Evo njegovog pisma:

“Draga malena,

Dok ti ovo pišem, sedim u odeljku u kom se prodaje šminka u jednoj lokalnoj prodavnici. Nedavno mi je prijatelj poslao poruku dok se nalazio na sličnom mestu i rekao mi da se oseća kao da je na jednom od najsurovijih mesta na svetu. Zato sam želeo da pokušam da razumem zbog čega je tako. I sada, dok sedim ovde, počinjem da se slažem s njim. Reči imaju moć, a reči koje na rafovima sa šminkom vidim su veoma moćne. Reči i fraze poput sledećih: pristupačno prelepo, bezgrešno, besprekorna završnica, sjajna snaga, tečna moć, izaberite prirodno, prkosi godinama, momentalno vraća vreme, izaberi svoj san, gotovo gola i prirodna lepota.

Kada postaneš roditelj devojčice, shvatiš da je ona jaka koliko i svi oko nje – ona je sila na koju treba računati, vatrena duša s istim željama i strastima kakve ima svako drugi. Ipak, dok sedim u delu prodavnice u kojem se nudi šminka, uviđam da je većina neće videti kao takvu. Videće je kao lepo lice i telo za uživanje. I reći će joj da mora da izgleda na određeni način da bi vredela i bila uticajna.

Ali reči imaju moć i, možda, samo možda, reči oca mogu da se takmiče s rečima sveta. Možda očeve reči mogu pomoći devojčici da pretvori šamar institucionalizovanog srama u stabilan osećaj sopstvene vrednosti i lepote.

Očeve reči nisu druge reči, ali imaju drugačije značenje:

Sjajna snaga

Neka tvoja snaga ne bude u noktima, već u srcu. Razumi ko si, a potom ćeš moći da se uspešno probijaš kroz život.

Izaberi svoj san

Ali neka taj san ne dođe s rafa. Pronađi tiho mesto u sebi i posadi tu prave snove. Otkrij šta želiš u ovom svetu, a kada izabereš – nastavi s time, s integritetom i nadom.

Gola

Svet želi da se razgolitiš. Međutim, ti skini rukavice. Reci šta ti je na srcu. Budi ranjiva. Rizikuj. Voli sve koji i sami jedva znaju šta je to ljubav. Čini to ogoljeno. Otvoreno. Raskalašno.

Bezgrešno

Budi uvek svesna jedne stvari – bezgrešnost ne postoji. To je iluzija koju su stvorili ljudi koji su zainteresovani za tvoj novčanik. Izabereš li da tragaš za savršenstvom, budi nepogrešivo zahvalna zbog toga ko si i zbog svih koji te okružuju.

Prkosi godinama

Tvoja koža će se naborati, a mladost će iščeznuti, ali tvoja duša će večno ostati mlada. Uvek će znati kako da se igra, kako da uživa i kako da luduje u ovom životu u kom imamo samo jednu priliku. Prkosi starenju svog duha.

Besprekorna završnica

Kraj nema nikakve veze s tim kako danas izgledamo, ali ima veze s time kakav je naš život. Neka, zato, godine života budu priprema za dan kada će doći kraj. Stari graciozno, rasti mudro, voli toliko da ljubavlju obuhvatiš sve ljude. Neka tvoja besprekorna završnica bude spokojan zagrljaj kraja i put ka nepoznatom, a tvoj život dar svakome kome si u srcu.

Malena, ti voliš sve što je roze i ukrašeno i siguran sam da ćeš jednog dana i sama shvatiti da li je šminka zaista važna. Ipak, molim se da ti jedna reč postane važna – poslednja reč koju izgovoriš pred spavanje, kada te pitam gde si najlepša. Reč koja je toliko svetla da je nijedan korektor ne bi mogao sakriti.

Gde si najlepša? Unutra.

Od mog srca tvom,

Tata”

Poučna priča:Grijeh kao kamen

Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet.

“Zgriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći šta nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?”, upitaše ga.

“Kažite mi svoje grijehe”, reče im sveti čovjek.

“Učinio sam veliki grijeh”, odgovori prvi muškarac.

“A ti?”, upita sveti čovjek drugog muškarca.

“Uh”, odgovori ovaj, “ja sam počinio više loših stvari, ali su to tako male stvari da se skoro i ne primjećuju.”

Pobožni je čovjek dugo razmišljao.

“Evo šta morate učiniti”, konačno reče. “Pođite i za svaki svoj grijeh donesite mi po jedan kamen.”

Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati sa izuzetno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. I stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dužeg vremena stiže i drugi muškarac noseći bez napora vreću punu kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.

“Sada”, reče sveti čovjek, “uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli!!!”

Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo.

Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je to pretežak zadatak.

“Moraš znati, sinko moj, da su grijesi poput ovog kamenja – što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvata težinu grijeha, i kad se iskreno kaje, tada mu je sve i oprošteno.

A ako čovjek ponavlja manje grijehe, on ne osjeća posebnu krivicu pa mu zato i nije žao te on i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je zaista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijehova.”

Poučna priča:Ona koja će mu uvijek otvoriti vrata

Jednog dana muž i žena odlučili da nikome ne otvaraju vrata.

Ujutru ih je probudilo zvono na vratima. Pogledali su kroz špijunku – roditelji muža.

– Nećemo otvarati vrata – rešili su oni. Roditelji su otišli.

Posle nekog vremena opet zazvonilo zvono na vratima. Pogledaju oni – roditelji žene. Rešili su da opet ne otvaraju vrata, ali se žena rasplakala. Mužu ostalo žao i oni otvoriše vrata.

Vreme je prolazilo..

Imali su četiri sina i potom su dobili peto dete – ćerku.

Suprug je napravio veliku gozbu u čast rođenja ćerke. Prijatelji su ga pitali:

„Zašto se toliko raduješ? Nisi se toliko radovao kada su se tebi rađali sinovi.“

On se nasmejao i odgovorio: “Rodjena je ona koja će mi uvek otvoriti vrata.”

Jedini lijek za bolesno srce je srce koje voli

Vladimir Almazov, istaknuti ruski kardiolog, u svom kabinetu drži posudu s ljudskim srcem očuvanim u alkoholu. Svi njegovi studenti znaju pozadinu te priče sa srcem.

U ranim 50-im, kada je dr Almazov još uvek bio student četvrte godine na medicinskom institutu u St. Peterburgu, u kliniku je dovezena mlada žena na kliniku sa dijagnozom subakutnog bakterijskog endokarditisa.

Čak i danas, ova zastrašujuća bolest ima vrlo visok procenat smrtnosti, a tada je fatalan ishod bio gotovo siguran.

Smatralo se da devojci nema pomoći – srce joj je postajalo sve slabije, uz konstantno povišenu tremperaturu.

Devojku su pregledali svi najbolji profesori, ali bez pozitivnog učinka. Tokom tih pregleda uz profesore je bio i čitav niz stažista. Jedan od njih je bio i kolega dr Alamazova, tada na glasu kao vrlo vrijedan i talentovan student.

On nije predložio nikakvu revolucionarnu metodu za liječenje endokarditisa, niti bilo šta slično,on se jednostavno zaljubio u umiruću devojku.

Stažista ju je posjećivao svaki dan i donosio joj cvijeće. S vremenom se i ona zaljubila u njega i polako, ali sigurno počela da se  oporavlja.

Vjenčali su se, dobili djecu, i pozvali doktore koji su je liječili na njihovu srebrnu svadbu.

Nakon mnogo dugih i sretnih godina kada je ona ležala na samrti, ostavila je svoje srce medicinskom instutu u St. Peterburgu.

Tamo će ostati zauvek očuvano kao podsetnik da bolesno srce može da izleči jedino srce koje voli.

Izvor: pozitivne.info

Pismo svim ljudima koji osjećaju da nisu dovoljno dobri

Dopustite da sa vama podijelim jednu kratku priču o životu…

Jednom davno, živjela je jedna starija žena koja je svako jutro šetala do rijeke da donese vode za piće, kuhanje i čišćenje. Nosila bi sa sobom dvije kante, punila ih na obali i vraćala se sa njima kući.

Jedna od kanti je bila novija, te je održavala vodu besprijekornom. Ali druga kanta je bila starija i imala je nekoliko tankih pukotina kroz koje bi voda curila dok bi se starica vraćala kući. Do trenutka kada bi stigla, obično oko jedna trećina vode u drugoj kanti bi procurilo kroz pukotine.

Jednog dana, dok je išla do rijeke, napukla kanta – koja je uvek osjećala da nije tako dobra kao ova druga – je rekla starici, “Želim da znaš da iz mene curi voda svako jutro zadnjih nekoliko godina. Žao mi je što sam puna pukotina i što ti otežavam život. Razumijem da ti je možda potrebno da me zamijeniš sa boljom kantom.”

Starica se osmjehnula. “Da li stvarno misliš da ne znam za tvoje pukotine svo ovo vrijeme?”, upitala je. “Pogledaj ovo prekrasno cvijeće koje raste na putu od moje kuće do rijeke. Ja sam posadila sjeme, ali ti si ta koja ih svako jutro zalijeva.”
Zapamtite:

Način na koji se osjećamo tokom života ima veze sa time kako lično posmatramo pukotine u našoj kanti. Jer, svi mi imamo nekoliko pukotina!
Ali da li će nas te pukotine uništiti, iskvariti i izbrisati naše iskustvo i želje?
Ili će naše pukotine biti uzrok cvijeća kojeg nismo ni primjetili, a kamoli cijenili?
Odaberite da vidite cvijeće kroz pukotine u svojoj kanti – odaberite da vidite da su upravo ove pukotine to što vas čini dovoljno dobrim!

Izvor: pozitivne.info