Tu je razlika između povjerenja i vjerovanja!

Čovjek po imenu Džon je imao grupu drugova sa kojima je volio da odlazi u prirodu. Njihovi izleti su uglavnom bili vezani za šetnje, istraživanje novih predjela. Voljeli su da uživaju u netaknutoj prirodi i zbog toga su umjesto automobila koristili bicikle kao prevozno sredstvo.

Na jedan od izleta Džon je sa sobom poveo i Meri, mladu tinejžderku. U toku izleta naišli su na provaliju koju su mogli da pređu jedino koristeći čeličnu sajlu razapetu sa jednog na drugi kraj provalije. Svi osim Džona su bili razočarani, nisu vidjeli način kako da pređu na drugu stranu provalije. Džon, koji je nekada radio kao akrobata u cirkusu, se dosjetio da ispusti vazduh iz guma bicikla i saopštio preostaloj družini kako će biciklom preći na drugu stranu i vratiti se nazad vozeći po čeličnoj sajli.

Odmah je krenuo u izvršenje svoga plana. Družina je počela da ga bodri “To Džon! Samo naprijed! Mi vjerujemo u tebe!” Bodrenje je trajalo sve vrijeme dok se Džon prevezao na suprotnu stranu provalije i nazad. Kada se konačno vratio među družinu tapšali su ga po ramenu i čestitali na hrabrosti i vještini pri tome ne zaboravljajući da mu kažu kako su oni sve vrijeme vjerovali u njega.

A onda je Džon na njhovo zaprepašćenje upitao “A sada pošto ste vidjeli da mogu to da učinim ko će od vas da sjedne samnom na moj bicikl da ga prevezem na drugu stranu?” Prvo je nastala potpuna tišina a onda su stigli odgovori “Znaš Džon mi vjerujemo u tebe ali da ti se pridružimo je mnogo rizično.” Jedan za drugim su nalazili razloge sve dok Meri nije istupila ispred njih i rekla “Ja ću” i sjela na bicikl pored Džona.

I krenuli su. Zaprepašćena družina je dovikivala “Džon, previše je opasno! Rizikuješ život te djevojke! Kako se usuđuješ da je dovodiš u opasnost! I zbog najmanje nepažnje možete da se stropoštate dole! To je nečuveno, tako se igrati sa sudbinom!” i još mnogo toga. Kako bilo, Džon i Meri su se polako prevezli biciklom na drugu stranu provalije i bezbjedno se vratili nazad. Zaprepašćena družina je opkolila Meri i začuđeno je pitala :”Kako si se usudila da pristaneš na tako nešto, moglo je svašta da se dogodi!”

“Ja ne samo da vjerujem u njega, ja imam potpuno povjerenje u njega! On je moj otac.” odgovorila je Meri.

Vidite, to je razlika između povjerenja i vjerovanja. Povjerenje u Univerzum je taj presudni element koji će otvoriti vrata za sve lijepo i sve dobrobiti. Potpuno povjerenje je taj elemenat koje će učiniti da Zakon Privlačnosti počne da djeluje u našu korist. Jedino tada možemo da živimo život punim plućima.

Izaberite, sada, ono što je najbolje

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednog dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta to radiš?” – upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompirčiće koje ćemo iskoristiti za večeras. Krupnije i bolje krompire iskoristi ćemo kasnije.”

Otac se smješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir vratio nartag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir!”

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li ćemo biti takvi i u budućnosti.
Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje.

Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.

Mnogi se danas pozivaju na riječ hrabrost. Šta je to hrabrost, da li smo svi hrabri?! Ja znam ko se pokazao ka hrabar dječak, čovjek. Hrabrost se pokaže, i dokaže onda kada treba. O njoj se ne razmišlja. Tek kada to uradiš shvatiš vrijednost svoga čina.

Tako je jedan mali dječak pokazao svoju hrabrost. Da mali dječak. Imao je samo 5 godina. Njegova sestra se razboljela. Jedino je on mogao spasiti. On je bio njen eliksir. Pošto je bio suviše mal, ljekari su mu sve detaljno objasnili. Bila je riječ o transfuziji. Rekoše mu da njegova krv može da održi njegovu sestru. Da bude uvijek kraj njega. Pažljivo je slušao. Udahnuo je, pogledao sestru i rekao:

“Spreman sam. Ja trebam svoju sestru kraj sebe.”

Svi su bili sretni zbog te odluke. I tako, uvezoše njegovu sestru i njega u istu sobu. Staviše ih i počeše proces. A ponosni roditelji, pružali su im podršku. Bili su ponosni na svog dječaka. Dječak je samo gledao u svoju sestru. Primjetio je da se boja u njenim obrazim vraća. A toplina u njenim očima postaje sve veća i veća. Bio je sretan. Međutim, njegovo malo tijelo, poče da slabio. A kako je suviše bio mali…ni doktorove riječi nije dobro razumio, te drhtavim glasom prozbori:

“Hoću li odmah početi da umirem?”

Iako nije znao šta znači transfuzija, on je pristao na to. Želio je pomoći svojoj sestri. Ona mu je bila važna. Nije blago ni srebro ni zlato,već je blago što je srcu drago.

Ne oklijevaj, baci se na posao i ostvari svoje ciljeve

Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.

Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.

Netko je rekao da se to ne može napraviti, ali on osmijehom odgovori da možda ne može, ali neće reći ne dok ne pokuša. Stoga se bacio na posao sa tračkom osmijeha na licu. Ako se i brinuo, to je skrivao. Počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo napraviti i učinio je to.

Netko mu se narugao: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i poceo raditi. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.

Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti.

Prava Vrijednost

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

LJubav Kakvu Želim

Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati.
Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga neko pregledati.

Stalno je pogledavao na sat. Odlučio sam da ga ja pregledam obzirom da nisam imao drugih pacijenata.

Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane.

Kada sam završio sve oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom.

Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni…

Odgovorio je da ona više ne zna ko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje.

Bio sam iznenađen i upitao ga: „A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna ko ste?“

Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: “Ona mene ne zna, ali ja nju znam…”

Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi:

“To je ljubav koju želim u svom životu.“

Istinska Ljubav nije fizička, ni romantična.

Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što će biti i što neće biti.

Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega; Oni će napraviti najbolje od svega što imaju!

Iskrenost Uvijek Pobjeđuje

Car je već bio u poodmaklim godinama i znao je da će uskoro trebati izabrati svog nasljednika. Jednog dana pozvao je sve mlade ljude svog kraljevska na sastanak.
Tada im je rekao:
“Vrijeme je da odstupim s prijestolja i izaberem nasljednika. Odlučio sam izabrati jednog od vas koji ste sada ovdje.”

Zatim nastavi:

“Svakome ću od vas dati po jedno sjeme. Posadite ga, zalijevajte, njegujte i vratite se tačno nakon godinu dana na ovo mjesto i ponesite sa sobom ono što ste uzgojili od tog sjemena. Prema onome što donesete, izabrat ću svog nasljednika.”

Kao i ostali, jedan je mladić  primio sjeme i, kad se vratio kući, uzbuđeno ispričao majci što se dogodilo. Ona mu je pronašla prikladnu posudu, a on je pažljivo posadio sjeme. Svakodnevno ga je zalijevao i budno pratio je li nešto izraslo.

Nakon nekoliko sedmica svi su mladići hvalisavo pričali o svojim biljkama, koje su izrasle u svoj svojoj ljepoti od sjemena koje im je dao car. Samo se njegovo sjeme nije ni pomaklo. Koliko god se trudio i koliko god posvećivao vremena i ljubavi sjemenu, ostalo je potpuno jednako. Prošlo je još nekoliko sedmica, ali je sjeme ostalo isto.

Dok su drugi zanosno pričali o svojim biljkama, mladić se osjećao potišteno i kao gubitnik. Prošlo je i pola godine, ali se nije ništa promijenilo. Počeo je sumnjati nije li nešto krivo učinio pa je tako ubio sjeme. Svi su imali velike biljke, dok on nije imao ništa. Ipak, i dalje se nadao kako će nešto izniknuti.

Konačno je došlo vrijeme da se ponovno sastanu s carem na dogovorenom mjestu. Svi su mladići donijeli biljke, na temelju kojih će car procijeniti kojega će izabrati za nasljednika, samo on nije imao ništa, odnosno imao je samo sjeme koje mu je dao car.  Osjećao se potišteno i nije uopće htio doći pred cara prazne posude, ali mu je majka savjetovala da ipak bude iskren i prizna što se dogodilo.

S mučninom u želucu gledao je sve one prekrasne biljke koje su uzgojili drugi mladići. Svi su mu se smijali kad su vidjeli njegovu praznu posudu.

Konačno je stigao i car. Pozdravio je mladiće i šutke je krenuo promatrati biljke. Mladić se sakrio što je dalje mogao.

– Prekrasne su vam biljke, – započe car. – Danas će jedan od vas biti izabran za sljedećeg cara.

Odjednom car opazi mladića i njegovu praznu posudu i reče svojim stražarima da ga dovedu preda njega. Mladić se prestravio. Pomislio je da će ga car dati ubiti.

Kad je stupio pred cara, svi su mu se mladići smijali, ali ne i car. On je bio iznimno ozbiljan, pa reče:

– Ovo će biti novi car!

Mladić je slušao s nevjericom i pitao se kako bi on mogao biti car kada nije u stanju uzgojiti ni obično sjeme.

Tada car nastavi:

– Prije godinu dana svima sam vam dao sjeme i rekao vam da ga posadite, zalijevate i njegujete, a onda mi nakon godinu dana donesete ono što ste uzgojili. Niste ni slutili da sam vam tada dao mrtvo sjeme iz kojega ne može niknuti nikakva biljka, a vi ste sada svi, osim ovog mladića, donijeli prekrasne biljke. Kad ste shvatili da vaše sjeme neće dati roda, jednostavno ste ga zamijenili drugim. Ovaj je mladić jedini bio hrabar i iskren i donio mi zdjelu s mrtvim sjemenom.

Zato će on biti sljedeći car.